Tiha vjera malog Gabrijela

Još je jedna školska godina završila – ovaj put ranije, zbog izborne kampanje i izbora. Djeca se polako vraćaju u svoja sela. Neka od njih nose radost povratka, a neka tišinu neizvjesnosti. Mnogi ostaju u gradu. Ne zato što žele, nego zato što moraju. U potrazi za hranom, za poslom, za nadom. Žele pomoći svojim obiteljima i sebi, kako bi jednog dana mogli ponovno sjesti u školske klupe.

Ovih dana susreo sam Gabriela. Dječaka s velikim snovima i malim paketićima sjemenki suncokreta u rukama. Prodaje ih po gradu. Jedan paketić stoji 100 ugx – tek 0,02 eura. Gledam ga i u sebi računam: koliko će ih morati prodati da bi nastavio školovanje? Koliko dana, koliko sati stajanja na suncu, koliko odbijanja i umora?

A ipak, Gabriel ne odustaje. Ne žali se. Ne gubi nadu. U njegovim očima vidi se odlučnost i tiha vjera da trud ima smisla. On želi. On vjeruje. I to mu je dovoljno da ide dalje.

U njegovu licu prepoznajem lica tolikih djece koja se sama bore za svoju budućnost. Djece koja prerano odrastaju, ali ne prestaju sanjati. I tada u srcu osjećam duboku zahvalnost Bogu – što smo upravo ovdje, gdje nas On treba. Da možemo biti barem mala kapljica Njegove dobrote u ovom oceanu potrebe i bijede.

Hvala svakome od vas koji nas nosite u svojim molitvama, koji nas podupirete i pratite na ovom putu. U vašoj blizini i darovanosti i mi učimo prepoznavati bližnjega. Jer u svakom od njih – u Gabrielu, u ovoj djeci, u najmanjima – možemo prepoznati jedno te isto lice: lice našega Gospodina, živoga Krista.