DA JA BUDEM TI, A TI BUDEŠ JA

Kad su noge klonule

i ruke iznemogle,

kad više nisam znao

kako napraviti još jedan korak,

rekao sam Ti:

„Isuse, ja ne mogu više.

Pretežak je ovaj teret za mene.“

Bojao sam se Tvoga odgovora.

Bojao sam se da ćeš me pitati

zašto nisam jači,

zašto nisam izdržao još malo,

zašto sam stao

dok toliko njih još čeka.

A Ti si se samo blago nasmiješio.

Pogledao si me onim pogledom

koji ne osuđuje umorne

i ne prezire slabe.

I rekao si:

„Razumijem te.

Idi.

Ne boj se.

Nisi me razočarao.“

Kako si me samo ohrabrio, Gospodine.

Koliko me Ti zapravo ljubiš

kad me možeš gledati takvoga —

umornog, praznih ruku,

bez velikih riječi i velikih snaga —

i još uvijek u meni vidjeti

nekoga koga možeš poslati?

Kako je samo Tvoj pogled

drugačiji od pogleda ovoga svijeta.

A onda sam toga jutra sreo njega.

Dijete.

Na sebi je imao pokidanu majicu.

Na jednom mjestu bila je poderana

gotovo u obliku srca.

Gledao sam tu malu rupu

i pitao se:

„Tko mu je pokidao majicu?“

A Ti si mi tiho odgovorio:

„Lako je za majicu.

Važno je da mu ne pokidaju srce.“

I zašutio sam.

Jer ovaj svijet

ponekad daje tako malo,

a oduzima tako mnogo.

Dao mu je staru majicu,

a htio mu uzeti nešto

neusporedivo vrjednije:

njegovu nevinost,

njegovo djetinjstvo,

njegovu radost,

njegovo pravo da bude dijete,

njegov mali, nevini život.

I tada sam razumio

zašto si me ponovno pozvao.

Ne zato što sam snažan.

Ne zato što mogu sve.

Ne zato što se nikada ne umorim.

Nego upravo zato

što Ti želiš biti snažan

u mojoj slabosti.

Rekao si mi:

„Zato sam te pozvao.

Da u moje ime čuvaš njihove živote.

Da budeš moje ruke

kada ih nitko ne želi zagrliti.

Da budeš moje noge

koje će krenuti prema njima

kada ih svi drugi zaobiđu.

Da budeš moja blizina

kad se osjećaju sami.

Moja prisutnost

kad pomisle da su zaboravljeni.

Moj glas

kad im nitko više ne govori

da su vrijedni ljubavi.

Da Ja budem ti

i da ti budeš Ja.“

I opet sam pogledao svoje ruke.

Bile su iste.

Umorne.

Slabe.

Ali više nisu bile prazne.

Jer ako ih Ti uzmeš, Gospodine,

mogu postati Tvoje ruke.

Ako uzmeš moje umorne noge,

mogu još jednom krenuti.

Ako uzmeš moje ranjeno srce,

može postati mjesto

na kojem će neko malo,

pokidano dječje srce

ponovno naučiti vjerovati ljubavi.

Zato Ti hvala, Gospodine.

Hvala Ti što u meni slabom

još uvijek vidiš priliku.

Hvala Ti što od mene ne tražiš

da budem velik,

nego da budem Tvoj.

I dok god u ovom svijetu

postoji makar jedno dijete

kojemu žele pokidati srce,

daj mi snage

da ostanem blizu.

Ne zato što mogu.

Nego zato što Ti možeš u meni.

Da moje ruke budu Tvoje ruke.

Moje noge Tvoje noge.

Moje srce komadić Tvoga Srca.

Da Ja budem Ti,

a Ti budeš ja.

I da ondje gdje ovaj svijet

uzima djetinjstvo, nadu i ljubav,

po mojoj malenosti

ostaneš Ti —

živ,

blizu

i prisutan.