vIJESTI IZ MISIJE

Karamoja je mjesto koje se ne zaboravlja. Na samom sjeveroistoku Ugande proteže se zemlja snažnih kontrasta – ogoljena od kiša, ali prepuna života; siromašna materijalno, ali bogata srcima ljudi koji ovdje žive. Kažu da je Karamoja zemlja gdje je sunce rođeno – i doista, ovdje je svitanje više od početka dana. To je podsjetnik na snagu, izdržljivost i ljepotu koju nose njezini stanovnici. Narod koji živi s vjetrom i prašinom, ali i s nevjerojatnom nadom Karamodžani su ponosni

O ovome Božiću nismo tražili toplinu svječica ni puninu stolova. Tražili smo Njega. Tražili smo Boga koji se ne rađa u palačama, nego u hladnoći, u rubovima grada, u dječjim očima koje su prerano naučile gladovati, bježati i skrivati se. Djeca ulice. Bez roditelja. Bez doma. Bez sigurnosti. Djeca koja spavaju u odvodnim kanalima i šupama, a u srcu nose tihu molitvu: da ih netko vidi. I shvatili smo – naš Božić ne može biti Božić bez njih. Zato smo ih pozvali k sebi. U naš mal

Djeca su djeci kumovi - radost krštenja u našoj misiji Nawanatau Danas je u našoj misiji bilo posebno svečano – 286 novokrštenika. Slavlje je trajalo gotovo četiri sata, ali radost je bila prisutna u svakom trenutku. Većinom su to bili mladi roditelji, a ono što me posebno dirnulo bili su kumovi – gotovo sva djeca, srednjoškolci. Mnogi od njih kumovali su i po pet puta u istom danu. Koliko je samo radosti u njima kada mogu nekome biti svjedoci vjere! To im je najveći dar, dar

Bl. Alojzije Stepinac u Ugandi „U Tebe se, Gospodine, uzdam.” Druga nedjelja došašća ostaje upisana u povijest našeg naroda u Nawanatau – dan kada smo postali jedna od 13 župa koje broji naša biskupija. Naši koraci, maleni i skromni, prerasli su u župnu zajednicu. Mons. Damiano Guzzetti proglasio nas je župom Gospe Fatimske, Kraljice mira, te smo u radosti i vjeri postali trinaesta župa. U srcu Karamoja, gdje se život bori sa suhoćom tla i zahtjevima svakodnevice, Bog sadi sj

Još je jedna školska godina završila – ovaj put ranije, zbog izborne kampanje i izbora. Djeca se polako vraćaju u svoja sela. Neka od njih nose radost povratka, a neka tišinu neizvjesnosti. Mnogi ostaju u gradu. Ne zato što žele, nego zato što moraju. U potrazi za hranom, za poslom, za nadom. Žele pomoći svojim obiteljima i sebi, kako bi jednog dana mogli ponovno sjesti u školske klupe. Ovih dana susreo sam Gabriela. Dječaka s velikim snovima i malim paketićima sjemenki sunco